Kronično zatajenje bubrega

Kronično zatajenje bubrega je stanje u kojem dolazi do sporog, ali napredujućeg smanjenja bubrežne funkcije koje dovodi do porasta metaboličkih otpadnih produkata (azotemija).

Ozljeda bubrega u mnogim bolestima može dovesti do nepopravljivog (nepovratnog ili ireverzibilnog) oštećenja bubrežne funkcije.

Simptomi

Pri kroničnom zatajenju bubrega simptomi se sporo razvijaju. Ispočetka, osoba nema simptoma; nepravilna se bubrežna funkcija može otkriti samo laboratorijskim pretragama. Osobe s blagim do umjerenim zatajenjem bubrega mogu imati samo blage simptome unatoč porastu ureje, metaboličkog otpadnog produkta u krvi. U tom stadiju osoba može mokriti više puta tijekom noći (nikturija) jer bubrezi ne mogu vratiti (resorbirati) vodu iz mokraće i koncentrirati je što normalno rade tijekom noći. Rezultat toga je veći volumen mokraće. Visoki krvni tlak (hipertenzija) javlja se u ljudi sa zatajenjem bubrega jer bubrezi ne mogu izlučiti višak soli i vode. Visoki krvni tlak može dovesti do srčanog udara (infarkt miokarad) ili zatajenja srca.

Ako bubrežno zatajenje napreduje i količina toksičnih tvari u krvi raste, osoba se počinje osjećati umorno, lako se zamara, slabe joj duševne sposobnosti. Kako količina toksičnih tvari raste, razvijaju se živčani i mišićni simptomi, uključujući trzaje mišića (fascikulacije), mišićnu slabost i grčeve. Osoba može osjećati trnce u udovima i izgubiti osjet u nekim zonama. Konvulzije (grčevi) mogu dovesti do visokog krvnog tlaka ili biokemijskih krvnih nepravilnosti zbog slabe funkcije bubrega. Porast toksičnih tvari također pogađa probavni trakt uzrokujući gubitak teka, mučninu, povraćanje, upalu ruba usta (stomatitis) i neugodan okus u ustima. Ti simptomi mogu dovesti do pothranjenosti i gubitka tjelesne težine. Ljudi s uznapredovalim zatajenjem bubrega često dobiju vrijed (ulkus) na crijevima i krvarenje. Koža može postati žutosmeđa, a koji put koncentracija ureje je tako visoka da kristalizira stvarajući bijeli prah na koži. Neki ljudi s kroničnim zatajenjem bubrega imaju vrlo neugodan svrbež po koži čitavoga tijela.

 

TABLICA 123-3

 

Kako kronično zatajenje bubrega utječe na krv

• Povišena koncentraciju ureje i kreatinina

• Anemija (slabokrvnost)

• Povećana kiselost krvi (acidoza)

• Snižena koncentracija kalcija

• Povišena koncentracija fosfata

• Povišena razina parathormona (hormon paratireoidne žlijezde)

• Snižena razina vitamina D

• Normalna ili neznatno povišena koncentracija kalija

Dijagnoza

Kronično zatajenje bubrega dijagnosticira se pomoću krvnih pretraga. Tipično, krv postane umjereno kisela (acidoza). U krvi porastu dva metabolička otpadna produkta, ureja i kreatinin, koji se normalno filtriraju kroz bubrege. Razina kalcija pada, a fosfora raste. Razina kalija u krvi je normalna ili slabo povišena, ali može postati opasno visoka (op. prev.: znatan porast ili pad razine kalija u krvi utječe na rad srca i može dovesti do aritmija ili zastoja srca). Volumen mokraće ostaje isti―2 do 8 pints dnevno―bez obzira na količinu unesene tekućine. Obično je osoba umjereno slabokrvna (anemična). Analizom mokraće mogu se otkriti mnoge nepravilnosti, uključujući nepravilne stanice i koncentracije soli.

Prognoza i liječenje

Kronično zatajenje bubrega općenito se pogoršava bez obzira na liječenje a može imati i fatalan ishod. Osoba može preživjeti ukoliko se primjeni dijaliza ili izvrši presađivanje (transplantacija) bubrega.

Stanja koja uzrokuju ili pogoršavaju zatajenje bubrega moraju se ispraviti što je prije moguće. Takve akcije uključuju korekciju natrija, vode i acidobazne neravnoteže; odstranjenje tvari toksičnih za bubrege; liječenje zatajenja srca, visokog krvnog tlaka, infekcija, visoke koncentracije kalija (hiperkalijemija) ili kalcija (hiperkalcijemija) i otklanjanje zapreke (opstrukcije) protoku mokraće.

Vrlo precizna dijeta pomaže pri kontroli acidoze i povećane koncentracije kalija i fosfata u krvi. Dijeta s malom količinom bjelančevina (0,2 do 0,4 grama na pound idealne tjelesne težine) može usporiti napredovanje od početnog kroničnog zatajenja bubrega do zadnjeg stadija zatajenja bubrega kad je potrebna dijaliza ili presađivanje bubrega. Dijabetičare obično treba liječiti na jedan od ova dva načina ranije od ljudi koji nemaju dijabetes (šećerna bolest). Preporučuje se dohrana vitaminima B i C kad je dijeta jako ograničavajuća ili je započela dijaliza.

Visoka koncentracija triglicerida u krvi, česta u ljudi s kroničnim bubrežnim zatajenjem, pojačava rizik od komplikacija kao što su srčani udar (infrakt miokarda) i moždani udar. Mogu se uzimati lijekovi za smanjenje razine triglicerida (npr. gemfibrozil), premda studije nisu pokazale da lijekovi smanjuju srčanožilne komplikacije.

Kod zatajenja bubrega obično osjećaj žeđi određuje koliko vode treba unijeti. Često je unos vode ograničen kako bi se spriječilo da koncentracija natrija u krvi postane preniska. Unos soli (natrija) obično nije ograničen ako se tekućina ne nagomila u tkivima (edem) ili ako se ne povisi arterijski krvni tlak (hipertenzija). Treba izbjegavati hranu vrlo bogatu kalijem, a hranu s visokim sadržajem kalija ne bi trebalo uzimati u većim količinama. Visoka razina kalija u krvi (hiperkalijemija) je opasna jer povećava rizik od nepravilnog srčanog ritma i srčanog zastoja. Ako razina kalija postane previsoka, lijekovi poput natrijeva polistiren sulfata mogu prionuti na kalij tako da se izluči stolicom, ali se uz to preporučuje hitna dijaliza.

Ako su ovakve okolnosti prisutne duže vrijeme može biti poremećeno stvaranje (gradnja) kosti. Ta stanja uključuju nisku razinu kalcitrola (derivata vitamina A), slabiji unos ili apsorpciju kalcija i visoku koncentraciju fosfata i parathormona (hormon paratieoidne žlijezde) u krvi. Koncentracija fosfata u krvi se kontrolira ograničenjem unosa hrane bogate fosforom kao što su dijetni proizvodi, jetra, grahorice, orasi i većina negaziranih pića. Mogu biti od pomoći lijekovi koji vežu fosfate kao što su kalcijev karbonat, kalcijev acetat i aluminijev hidroksid (antacid).

Anemija je posljedica toga što bubrezi ne proizvode dovoljnu količinu eritropoetina (hormona koji potiče stvaranje crvenih krvnih stanica). Anemija sporo odgovara na epoetin, lijek koji se može uštrcati u tijelo. Transfuzija krvi daje se samo ako je anemija teška ili uzrokuje simptome. Liječnici traže i druge uzroke anemije, osobito dijetni manjak prehrambenih tvari kao što je manjak željeza, folne kiseline (folat) i vitamina B12 ili pak višak aluminija u tijelu.

Sklonost krvarenju pri kroničnom zatajenju bubrega može se privremeno suzbiti transfuzijom crvenih krvnih stanica ili trombocita, ili lijekovima kao što je dezmopresin ili estrogeni. To liječenje može biti potrebno poslije neke ozljede ili prije kirurškog liječenja ili vađenja zuba.

Simptomi zatajenja srca, koji najčešće nastaju zbog pretjeranog zadržavanja soli i vode, poboljšavaju se smanjenjem soli u prehrani. Diuretici—furosemid, bumetanid i torsemid—mogu također biti učinkoviti i kad je slaba bubrežna funkcija. Umjeren ili ozbiljni porast krvnog tlaka liječi se standardnim lijekovima za krvni tlak radi očuvanja preostale srčane i bubrežne funkcije.

Kad početno liječenje zatajenja bubrega više nije učinkovito, razmatra se transplatacija bubrega ili dugotrajna dijaliza.

Preuzeto s  www.msd-prirucnici.placebo.hr